Smirenje

Sporo se uspinjao stepeništem. Ne zbog kojeg kilograma previše oko struka, a još manje zbog koje godine na plećima, nego jednostavno što nije imao razloga nigdje žuriti. Smirenost je ušla u njegov život  otkako je donio odluku da će napokon učiniti ono što je davno trebao – oženiti se. Štoviše, obuzela ga je nekakva ravnodušnost prema svemu. Njemu je bilo dobro.

            Ne, nije se on ni u čemu zavaravao. Bio je svjestan da bi  za njegovu zaručnicu društvo s bilo kojeg šanka na ovom svijetu reklo da je ravna kao daska i da se on ne bi imao zbog čega ljutiti. Sigurno je da bi svaki bi muškarac volio da su joj kukovi malo širi, da joj je kosa malo duža i da joj se u glasu katkad nazre barem zrnce ranjivosti. Ali, sve su to životinjski nagoni kojima ne treba dopustiti da vladaju čovjekom.

            Ono što je imao s njom bilo je nešto više od prolazne strasti. Njen odgovor na njegov “ulet” one večeri u onom velikom i poznatom kafe baru i potom milina toka kojim je njihov razgovor tekao bili su nešto u čemu samo bezumnik ne bi prepozano prst sudbine. Osim toga, nije ni on nabildani maneken s “pločicama” na trbuhu, uglatom bradom i dugim stopalima. A i vrijeme bi mu bilo! Isto kao i njoj. Oboje su bili toga svjesni, ništa nije trebalo govoriti, pa ako su razumijevanje, poštovanje i slaganje uvjeti za dobar brak, onda su oni već sada uzor drugima.

            Pozvoni na vrata.

            Otvori mu pogureni, mršavi brkonja – znači zaista je na oca, kao što je pričala. Stisak ruku – muški, ali ne prejak i ja sam taj i taj.

– Uđi, momak, uđi!

            Ona se pojavi zajedno s majkom. Bila je odjevena u sivu platnenu trenerku, koju je, po svemu sudeći, nosila svakodnevno. Riječima je potvrdila  činjenicu da je stigao. Gospođa majka bila je malčice popunjenija, sva brižna i skrbna, upravo onako kako bi se od domaćice i očekivalo. Stajali su tako u hodniku i nabacivali razne neutralne teme iskušavajući koja bi u ovom trenutku bila najprikladnija, sve spremajući se da kroče  prema kuhinji i dnevnom boravku. I kada je već procijenio da je sazrelo vrijeme da se to i učini, primjeti da se otvaraju vrata jedne od soba. Pomisli da to mora biti njezina sestra blizanka, koju je katkada, premda rijetko, znala spomenuti.

            Da, osoba koja mu je pružila ruku i predstavila se bila je zasigurno njezina sestra rođena istoga dana kada i ona, ali … Jedva je skinuo pogled s Mickeya Mousa na njenoj majici, vrlo deformiranog ispupčenjima u predjelu glave! Zbog još nezatvorenih ulaznih vrata s hodnika je dopiralo svjetlo na kojemu su se oštro ocrtavale linije njezinih bokova,  koji kao da su pozivali da čovjek na njima odmori ruke. I nije mu se smiješilo samo njezino lice, nego i zlaćani uvojci koji su joj padali na ramena.

– Studirao si povijest?

            Odgovori da jest.

– Joj, kako je to super! To sam ja uvijek htjela, ali nisam uspjela upisati, pa sam upisala ekonomiju kao i sestra.

            Je li kao i sestra odabrala smjer financije i računovodstvo?

– Ma, da! Kao, bit će manji troškovi. Znaš, ljudi misle da, ako smo blizanke, moramo stalno biti zajedno i sve raditi isto, ali mi se cijeli život trudimo biti što više različite. Čak i kao izađemo na isto mjesto, onda je jedna na jednom, a druga na drugom kraju prostorije. Tako je bilo i one večeri.

            Naravno da je upitao koje večeri.

– One kada ste se vi upoznali.  Ja sam bila na desnoj strani šanka, a sestra na lijevoj. Ti i tvoja dva prijatelja krenuli ste na moju stranu, a kada ste stigli, ti si rekao da je tu prevelika gužva ili tako nešto, pa ste otišli na lijevu. Sjećaš se?

            Nakon toga je umuknula i zbunjneo se osmjehnula. Trebalo mu je dvije – tri sekunde da shvati da je to zbog njegovih otvorenih usta. Usta otvorena, a glas ne izlazi! Napokon ispusti nekakav dahtaj, nešto poput kamiona ili autobusa, samo da prekine to zijevanje i onda brže – bolje pokuša složiti nekakav osmjeh. Blesavo, vrlo blesavo…

            Majci je bilo neugodno, pa je svrnula pogled u pod, a njegova je zaručnica tupo zurila ispred sebe kao da je sve ovo predvidjela, kao da je to bilo samo još nešto što treba prebroditi. 

– Uđi, momak, uđi! – potapša ga otac po leđima.

            Učini mu se da u tim dodirima i u tom glasu osim simpatije ima i nekakvog tješenja.

            Pošao je naprijed. Sporo, vrlo sporo. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *