Pasji život

Na smotru gospođe Lopatar čekao su mali,šašavi šareni mješanac, mačak bez repa, melankolična ženka mastifa zakrvavljenih očiju i on. Vani se počeo hvatati sumrak i snijeg je počeo sličiti na stari, pokvareni sladoled. Zapravo je cijeli dan bio jedan veliki sumrak jer sunca nitko nije vidio, ali sada su hladnoća i oskudica svjetla ruku pod ruku ubrzavali. Ovdje, u utočištu za životinje osjećalo se nešto topline, u povremenim valovima čak i ugodno jake.

            Dolazak Lopatarke sličio je u mnogočemu na susret engleske kraljice sa svojim podanicima. Ne samo zbog toga što je sa smiješkom pogladila svaku životinju u uputila joj par prigodnih riječi, nego i zbog gospođe Kravić koja joj je stajala iza stražnjice poput “lady-in-waiting”  i objašnjavalo joj gdje je koja od njih i u kakvom stanju nađena. Pri tom je s radošću pratila njena izljeve ljubavi. No, kada je red došao on nestalo joj je osmjeha s lica. Gospođa Lopatar je pogledala u njega, nju i po cijeloj prostoriji te onda upitala: – A vi? 

            Kravićka više nije mogla održati osmjeh na licu, smračila se kao dan napolju i rekla: – Gospodin želi da ga primimo u utočište na jednu noć.

– Da vam objasnim: moje ime je Dragutin Pesek i stjecajem okolnosti ovih dana spavam u staroj peglici, a u njoj se ne može oboriti sjedala. Znate li što to znači za čovjeka moje visine? A i kada bi ih se moglo oboriti, u mom autu se to ne bi moglo učiniti jer sam straga nagurao svu odjeću i obuću. Osim toga, hladno je, užasno je hladno! Dok sam imao za benzin mogao sam upaliti motor i uključiti grijanje, ali sada ne mogu ni to.

            Lopatarka je pomno slušala. Pri tom se činilo se da ni zašto na svijetu ne bi kutove svojih usana povukla na gore. Kada je završio, malo se odmaknula u natrag. On se upita jesu li mu se zbog topline počele “čuti” noge.

– Kako ste rekli da vam je prezime?

– Pesek …

– A je li? Zanimljivo … Vjerojatno dobro poznajete Krležin opus.

– Kako da ne! Ja sam umirovljeni profesor književnosti i hrvatskog jezika.

– Pa, gospodine profesore, postoje utočišta za ljude poput vas, ovo je utočište za životinje.

– Znao sam da ćete to reći! Obišao sam ih sve u gradu i sva su puna. Probao sam i u ženskoj kući, ali tamo primaju samo žene žrtve muškog nasilja, ni u kom slučaju muškarce žrtve ženskog nasilja. A je li to ravnopravnost spolova, pitam ja vas?

– Neću ulaziti u vaše privatne probleme! Ipak, moram vam reći da ne mogu povjerovati da je neka žena vršila nasilje nad … – tražila je prikladnu riječ, a kad je nije našla, rekla je samo:- Vama!

– Da, znam: metar osamdeset pet, sto kila; zapravo manje, smršavio sam! Naravno da ne možete jer mislite samo na fizičko nasilje! A što je s psihičkim nasiljem? Tko kome mozak popije neprestanim kljucanjem? Živio sam s nevjenčanom suprugom dvadeset godina, dvadeset godina! Svu sam svoju imovinu potrošio na uređenje stana. Mislio sam: našeg stana, ali ne, stan je njezin! Sada joj je došla sestra, pa su me izbacile. Pozvale su policiju, iznijeli su me iz stana. Na ulicu, kao jednog od vaših pasa!

– Gospodine, nakon toliko godina imate sva prava kao i osoba koja je bila u braku. Podnesite tužbu i dobit ćete pola imovine natrag!

– Dobit ću? Kada? S ovim našim sudstvom ja ću davnom biti pokojnik kada se to dogodi. Osim toga, otkud mi novac za tužbu? Ja sam bez kinte, sve mi je uzela!

– Pa, da ste valjali, ne bi vam ništa uzela, još bi vam dala, ha-ha-ha! – nasmije Lopatarka vlastitoj duhovitosti.

            Kravićka ju je, hi- hi – hi,  slijedila kao po zapovijedi. Njemu nije bilo do smijeha.           A onda učini nešto što ni u snu nisu očekivale: zavali se na pod, okrene na leđa i podigne sve četiri u zrak! Mali mješanac smjesta dotrči veselo mašući repom i onjuši mu rukav.

– Što to radite?! Smjesta da ste se ustali!- vikne Lopatarka.

– Ali, gledajte me! Zar nisam dražestan dok se ovako valjam, a? Zar vam ne dođe da me počešete po trbuhu? Samo naprijed, nemam buha! Barem za sada još ne“, govorio je trljajući leđa i potiljak o pod držeći udove ugodno svinute pod njihovom vlastitom težinom.

– Ustanite! Ustanite, smjesta! – vikala je Kravić revno.

            On se okrene na trbuh, ali ne ustane na noge, nego onako, na sa sve četiri.

– Jeste li ikada udomili starog konja? Ja sam stari konj: imam metar osamdeset, sto kila i pedeset pet godina, a i mirišem kao kljusina! Njiihi-hi! – podigne se na trenutak “stražnje”, pa se spusti i počne “galopirati”amo – tamo vukući skute kaputa po tlu. Mješanac ga je pratio kreštavim lajanjem, a Kravićka vikom da smjesta prestane.

– Stani! – zaustavi je Lopatarka – Smislit ćemo nešto za gospodina!

– Hoćete? – stao je s prednjom desnom u zraku – Odmah sam rekao da morate biti razumna žena! – reče  i ustane.

            Daleko od toga da se Lopatarka nasmiješila, ali činila se za mrvicu ljubaznija: -Vi ste i gladni, ali, na žalost, ne možemo vam ponuditi ništa za jelo.

– Imate onih konzervi za pse! Jeo sam ja to nekada davno u vojsci, posve je ukusno. Da na njoj ne piše da je hrana za pse na bi vam to nikad palo na pamet.

– Ne, ne možemo vam dati hranu za životinje, moramo vam dati nešto humano. Jeste li za picu? Mislim da je to jedino što nam mogu dostaviti ovamo.

– I ćevapčiće u lepinju dostavljaju!

– Dobro onda ćemo najprije smjestiti ove životinje u kavez, pa ćemo u imeniku potražiti ćevapčiće. Vi dotle sjednite za onaj stol i čekajte.

– Znao sam da još uvijek ima dobrih ljudi! Oprostite ako sam na trenutak bio degutantan – reče radosno i ode sjesti.

            Kravćka je gledala ispod oka, bilo krivo joj je krivo što je Lopatarka stala na njegovu stranu, ali nije se usuđivala prigovoriti.

            Pospremile su pse u boksove, a zatim su otišle u pokrajnju sobu gdje je bio prijemni ured s telefonom. On se za to vrijeme zadovoljno opustio na stolici. Danas je pojeo samo jedan sendvič s mortadelom, za više nije imao. Zapravo, imao je, ali posljednju je plavu novčanicu od pedeset kuna odlučio zadržati za svaki slučaj – za dane crnje od ovih crnih! Jer još uvijek nije dotakao dno, premda je, dok mu želudac nije prestao kruljiti, pomišljao da zaviri u kontejner za smeće iza jednog restorana. To mu se u jednom trenutku nije činilo tako ponižavajućim jer katkad je viđao ljude koji po smeću prevrću s dostojanstvom dirigenta koji ravna filharmonijskim orkestrom. A onda se sjetio da je uvijek osjećao sažaljenje nad takvim sudbinama ni ne pomišljajući da se isto sprema njemu. Ali, to bi značilo predaju, a u njemu je još bilo volje za borbu, još je vjerovao u preokret, još je sebe uvjeravao da mu treba samo malo ljudskog razumijevanja i on će stati na svoje noge.

            I, evo, barem za večeras je naišao na razumijevanje. Gdje će spavati? Na podu uz radijator, dovoljno je samo prostrijeti neki karton na beton; vjerojatno u skladištu imaju neki u koji su bile upakirane limenke s hranom.

            Začuvši pred vratima buku, nestrpljivo ustane – stiže hrana! I zaista, Lopatarka i Kravićka su otvorila vrata nekome tko je nazvao dobru večer. Nije se pitao zašto bi porciju ćevapčića donosila dva muškarca, suviše je bio zauzet obuzdavanjem slina koje su mu protiv volje pojurile na usta. Da je imao rep, veselo bi mahao njime!

            I taj bi mu se rep vjerojatno u trenu bio ukočio nakon što je  shvatio tko mu ulazi u sobu: dva momaka u plavim jaknama – policajci! Držali su kape u rukama i gledali ga poput trgovaca kojima je ušao u radnju upravo kad su je htjeli zatvoriti i otići kući.

– Gospodine, morat ćete napustiti ovu prostoriju. Ovo je sklonište za životinje, ne za ljude – reče mu jedan od njih.

– Ja …- zausti on i proguta sve one uzaludne sline.

      I kletve i psovke što su mu hrlile na usta!

– Ali, gdje da sklonim? Ja nemam kamo! Noć je užasno hladna. Zar ne bi samo večeras mogao stati ovdje? Možete li razgovarati s gospođama?

– Samo večeras, pa sutra opet samo večeras i tako naprijed. Što ako dovede još koga od svoje bratije?! – vikne Lopatarka iz hodnika, sigurna iza leđa predstavnika zakona.

– Čuli ste! – reče policajac – Pa, gdje ste proveli prošlu noć?

– U svom autu, ali imao sam goriva, pa sam ga donekle zagrijao.

– O, pa vi imate auto! – javi se drugi policajac.

– Prastaru peglicu! I u njoj držim sve stvari nakon što me nevjenčana supruga izbacila iz stana.

– E, pa dobro se obucite i omotajte nečim i to je to! – posavjetuje ga isti policajac.

      Izgovorio je to tako da je bilo nedvojbeno jasno da smatra njegov problem riješenim čak i ako se on s tim ne slaže.

– Čujte, dečki! Kako bi bilo da ja prespavam kod vas u zatvoru?

      Policajci se pogledaju, pa onda onaj prvi reče:- Nemamo vas zašto privoditi. A zatvor nije hotel.

– A da ja nešto napravim? Recimo, počnem ovuda skakati vikati? Ili ovako: počnem držati pse dok ne polude od lajanja? To je remećenje javnog reda i mira.

– Tada bi vam noć bila hladnija od one što vas očekuje kad smjesta izađete – reče drugi policajac.

            I izašao je.

      Sačuvao je toliko dostojanstva da je uspio šutke omotati šal oko vrata, zakopčati kaput, nabiti glavu u kapu i proći pored predstavnika zakona koji su ga pratili pogledima. Iza njih su stajale Lopatarka i Kravićka. Očekivao je da će on od srama gledati u pod, ali ne, gledale su u njega pravednički i prkosno. On za njih nije bio jadnik nad kojim se trebalo sažaliti nego nasrtljivac s kojim treba “samo oštro”. S prvim njegovim korakom preko praga na zakravljeni asfalt i hrskavi snijeg mogle su proglasiti pobjedu i jedna drugoj čestitati na ispravno obavljenom poslu.

            Noć je pala, dah što se ledi osvjetljavala su  nepomična svjetla ulične rasvjete i pomična svjetla prometa. Pomišljao je da ode pod most jer bi ondje možda našao nekog druga uz kojega bi se stisnuo, pa bi im zajedno bilo toplije. Ali, pomisao da bi to mogao biti kakav nezadrživo zaudarajući alkoholičar natjerala ga je da odustane. Razmišljao je o tome da nađe neko mjesto na kojemu neka ventilacija izbacuje topao zrak, vidio je to na filmovima, ali to je značilo koječega se nadisati. Na kolodvor? Morat će, ali ne noćas, daleko je, smrznut će se prije nego stigne.

            U tim je mislima stigao do parkirališta i svoje peglice. A do nje je tlo njuškao crni pas mješanac.

– Ej, kolega! – reče prilazeći mu, a pas ga pogleda, pa zamaše repom.

            Stajao je i snimao ga  njuškom. Dopustio mu je da ga počeška po glavi, iza ušiju i po prsima. Psu je to prijalo, ali i njemu jer pas je bio topao. Tada mu sine: ako pas bude spavao na suvozačevom sjedalu, bit će im obojici toplije! Brzo sjedne u auto i otvori suvozačeva vrata. Pas najprije ustukne pred zamahom vrata, a zatim radoznalo priđe da onjuši unutrašnjost.

– Uđi, uđi! Hop, hop! – zvao ga je i dlanom lupao po sjedalu.

      Zbunjeni pas zakorači poput djeteta frenetično mašući repom.

– Uđi, uđi! Hop!

            Pas priđe još bliže, njuškom je sad već bio u autu.

– Uđi! – reče on i ispruži obje ruke prema njemu, a pas se istog trena trzne, okrene i dade petama vjetra.

            Vidjevši da je ostao sam, on prokune i svom snagom zalupi vratima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *