Lovac

Vjetar je svirao nisko nad nepreglednom sivo-zelenom tundrom. Jedina vertikala koja se micala bio je čovjek zarastao u kosu i bradu odjeven u životinjska krzna. O desnom ramenu visjela mu je puška, a preko lijevog bla su prebačena dva ulovljena polarna zerdava koji su se,onako što od smrti, što od hladnoće ukočeni i otkrivenih zuba međusobno sudarali živahno se klateći.

            Kada je u Gradu, na rubu Sjeverne zemlje pričao da ide u lov na zerdave, svi su mu savjetovali da ne ide sam, jer Sjeverna je zemlja puna opakih vendiga.

            Vendiga ne možeš prevariti.

            On je uviek iza tebe i ti ga osjećaš, njegovo te prisustvo muči, ali okreneš li se – ništa! Vendigo je opet iza tebe. On te slijedi u stopu, šapće u u ho, stvara prijeteće zvukove, ali koliko god se ti brzo okretao, ne uspijevaš ga vidjeti. Ne odustaje sve dok čovjek ne malakše i poludio umre. Spas je jedino dolazak drugog čovjeka, vendigo tada netragom nestaje. Nitko nikada nije vidio vendiga i ne zna kako izgleda.

            Lovac se već čitav dan bezusoješno okretao, uvijek bi iza sebe ugledao prazninu. A tako je jako osjećao nazočnost toga stvorenja. Pokušao se naglo sagnuti i pogledati između nogu, ne bi liga barem okrznuo pogledom u trenutku kada ga preskače. Kao da su se u raskravljenoj zemlji nazirali nekakvi tragovi, ali ni on, lovac, nije bio siguran jesu li to zaista otisci nekakvig troprstih stopala. Ta nesigurnost bila je još jači znak vendigova prisustva.

            Jednom je iznenada zbacio lovinu i pušku te se bacio na leđa ne bi li ga zgnječio. Potom je ležeći nauznak oprezno pipao iza sebe, ali osim zgažene trave i lišajeva nije pronašao ništa. A vendigo je ležao uvijek tik do njegove glave ili ispod ruke tako da ga ni rukom ni pogledom nije mogao zhvatiti.

                Ali, sada je lovac osjećao da se bliži veliki trenutak: izgubio je orjentaciju, nije  znao gdje se nalazi, ali jazbina zerdava je tu, na deset koraka. Kleknuo je iznemogao na koljena pazeći da mu životinjska nastamba bude točno iza leđa.

            Osjećao je kako s evendigo naginje iznad njegove glave: – Kako si? Dobro si? – šaptao mu je tiho.

            Lovac udahne, zatvori oči i svu energiju usmjeri na nevidljvo treće oko na čelu. Čarolijom protiv čarolije: šaptao je riječi za translaciju duše.

  • Kako si? Dobro si? – šapat je bubnjao u njegovom mozgu, mrak je gušio …

Zakoprcao se u jazbini osjećajući snagu vižljastog tijela i krvoločni nagon za ubijanjem. Iskočio je van, na svjetlo i pojurio naprijed – prema njemu se okrenulo dlakavo stvorenje plamtećih očiju i iskeženih zuba. Skočio je i svoje mu zubu zario u vrat.

Uspio je! Imao je vendiga! Isplatilo se biti mamac i trpjeti muke – on je prvi lovac koji je ulovio vendiga!

Dugo je još grizao grkljan nakon što je stvorenje, malaksalo, prestalo lamatati udovima pokušavajući skinuti smrtonosni privjesak sa svoga vrata. Kada je napokon zavladala tišina, rastvorio je krvave čeljusti i odmaknuo se da bolje vidi svoj plijen

Okrvavljena lovina bila je zarasla u kosu i bradu te odjevena u krzno. Kraj njega je ležala puška i dva, što od smrti, što od hladnoće ukrućena zerdava otkrivenih zuba.

Vendiga ne možeš prevariti.       

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *