Četrdeset

            Htio sam samo što prije sjesti za naš barski stol, pa mi se taj lik koji je ondje sjedio i razgovarao s mojim kolegom činio posve nevažnim.

            Zvali smo stol našim jer smo se oko njega okupljali mi, dečki koji na rivi iznajmljuju plovila. Gazda ga je postavio na pola koraka od područja na koje je pravo polagao susjedni kafić,

a  ni toliko od crte koja je označavala dokle se asfalt ima smatrati kolnikom. Bio je to jedini visoki stol na desetke metara uokolo i ta nas je njegova dominantna pozicija privukla. Svake bismo večeri, nakon cijelog dana provedenog na suncu, na tom mjestu i ispili po nekoliko rundi piva. Zato sam žurio,  postao sam pomalo ovisan.

            Dakako, desilo bi se da stol bude zauzet, ali mi bismo uvrebali trenutak kada bi se uzurpatori digli i počeli ga napuštati.  Ubrzo nakon toga sve bi bilo kako treba biti. Naravno, katkada bi s nama sjeo netko tko nije iznajmljivač plovila, koji put netko koga ćemo vidjeti samo tu večer i nikada više.  Taj je lik bio jedan od takvih. Već iz prvih njegovih riječi koje samo uhvatio shvatio sam da ga moj kolega ne poznaje ništa bolje od mene, možda samo nekoliko minuta duže. Očigledno, svi su drugi stolovi bili zauzeti, pa mu je tip prišao i pitao ga može li podijeliti stol s njim.

            U prvi mah mi je bilo teško povjerovati da naše mjesto poznaje bolje nego mi. Proveo je ovdje mladost, ali mi ga ne možemo poznavati jer zadnjih tridesetak godina živi u Njemačkoj.  Ima građevinsko poduzeće, a ovamo dolazi samo na ljetovanje. Uglavnom boravi s obitelji u stanu ili na plaži, ali godine godine žena i kćer  dolaze dva dana kasnije, pa je, eto, odlučio prošetati do rive. 

– Evo, ovoga ovdje nije bilo, samo je ovaj kafić postojao, i to kao čista socijala. A riva je bila dovde i za nju je bilo privezano pet – šest barki, a sada između njih ne stane ni igla, pripovijedao je o razlikama u odnosu na sedamdesete.

            Bile su to lude godine: padale su Švabice, Čehinje, Slovakinje i Engleskinje, rjeđe Austrijanke i Nizozemke.

            Čuvši to, zamalo sam se nasmijao – očekuje li ovaj doista da povjerujemo u te njegove lovačke priče?! Možda  nam  to govori iz nekakvog bontona; onako,  zna se da nije istina, ali tako valja zboriti. Kako god, sedamdesetih je trajala seksualna revolucija, a za AIDS se još nije znalo, pa u njegovom hvalisanju vjerojatno ima zrnce istine.  

            I pričao nam je što posjeduje u Njemačkoj,  kako se rastao od supruge Njemice, kako je plaćao alimentaciju za sina, ali ne žali, jer je odrastao u pravoga čovjeka, a jednako tako voli i kćer iz drugog braka s našom ženom. I pričao nam je da tamo u Stuttgartu ima ljubavnicu, otac Nijemac, majka Hrvatica, i to ni više ni manje nego dvadeset i devet godina mlađu! Supruga ne zna za nju, a on objema kaže isto: – Nemoj misliti da te volim! Draga si mi i poštujem te, ali ja sam volio i voljet ću samo jednu!    

            I tu umukne.

            I nastavi mučati. 

            Shvatio sam, on čeka da pitamo koju. 

– Koju? – pitao sam.

            Rekao je njeno ime – ništa nam nije značilo.

            Opisao je kao izgleda – nismo dobili sliku.

            Objasnio nam je gdje stanjuje i nama je sinulo kojega je to našega vršnjaka majka!

– Pa, da – reče moj kolega – ona je i dan danas lijepa žena.

– Da, lijepa! – uzvikne lik –  A kakva je tek bila kada je imala osamnaest godina?!

– Pretpostavljam da ste svi bili ludi za njom, mogla je birati s kim će biti – rekoh ja.

– A koga je izabrala? Onog krmka od sto dvadeset i kila, sada ih sigurno ima sto i pedeset! A meni je rekla da sam predebeo! Meni, koji sada imam osmdeset i pet! Ali, rekao sam ja njoj: imat ću te kad – tad! Taj njeni je nešto bolestan, u bolnici je, sin se preselio kod cure i ona je sama kod kuće. Željna je muške ruke,  htjela ona to priznati ili ne.  Pokucat ću ja njoj na vrata!

            Te su se riječi jasno čule i po okolnim stolovima, a nisu svi bili zauzeti stranim gostima. Konobar nas je, zastavši u skupljanju čaša sa stolova, pogledao preko ramena.

– Pa, dobro –  rekoh tišim glasom – kada se to dogodilo?

– Nije se dogodilo, ali dogodit će se!

– Mislim, prije koliko godina ste vi …

– Prije koliko godina smo hodali?

– Da! – potvrdih ne vjerujući da su zapravo ikada.

– Pa, računajte: ja osamnaest, ona osamnaest – prije točno četrdeset godina!

            Čuvši taj broj, ja sam se nehtice isključio.

            Da izračunam … Nešto što je samo moja stvar!

            Trgnuo sam se nekoliko trenutaka kasnije, kad sam opazio da i moj prijatelj zamišljeno zuri u stranu. A lik nas gleda i sve klima glavom prepun razumijevanja:- E, dečki moji, vrijeme leti!

            Zamrzio sam onaj trenutak kad sam sjeo za stol. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *