Dobrodošao na Divlji zapad, četrnaesti dio

Putem do sela nitko više s njim nije progovorio engleski. Kada su predahu svi iz bisaga povadili komade sušenog bizonovog mesa, našao se netko tko je komad pružio i njemu. Pri tom mu je rekao nešto na svom jeziku. Sam jezik podsjećao je na tepanje, ali to što je rekao ni najmanje nije zvučalo kao “dobar tek”.

– Hvala! – odgovorio je.

            Pomislio je kako u kolima ima sušene govedine, kobasica i konzervi graha i graška, ali nije se usuđivao posegnuti za time jer bi to moglo izgledati previše svojevoljno, a ipak je na sebi i dalje ćutio mrke poglede. Uostalom, među dvadesetak mrtvih i desetak ranjenih koje su u saonicama u obliku dva kolca pričvršćena za slabine konja vukli bilo je i onih koje je on pogodio, a  ruke i košulja bili su mu crveni od skrutnute krvi jer nije imao prilike oprati ih.  Što je, tu je – zagrizao je bizonovinu spreman na ustrajno žvakanje. Nakon dva – tri zalogaja morao je priznati da uopće nije loša; bilo je kudikamo ukusnije od tamo nekakve konzervirane kravetine!

            Vode je pio iz svoje čuturice. Nju su mu ostavili; pištolj je uočio kod jednog  ratnika koji je jahao Laganom peru uz bok, pa je zaključio da je i vinčesterku i mušketu stigla slična sudbina.

            Zadivio ga je prizor stotinjak jarkim bojama obojanih indijanskih usred zelenila prerije. U daljini je opazio još jedno naselje, a  odmah potom još jedno. Povezivao ih oveći potok, a lak pristup do njega bio je, po svemu sudeći, razlogom da su šatore složili upravo na tim mjestima. Još iz daljine začula se halabuka i kliktanje. U susret su im pojahali ratnici koji nisu sudjelovali u pohodu. Nije razumio što govore, ali dobro je poznavao emocije koje se kriju iza tih riječi. Posebno su se zanimali za mrtve i ranjene. Neke su žene stale naricati nad ubijenima. Takvi mu prizori nisu bili nepoznati, ali Indijanke kao da su se natjecale u krikovima i on ubrzo shvati da se radi u ritualu. Neki su ratnici upirali prstom u njega. Naravno, okrenuo je glavu na drugu stranu da ih ne izazove pogledom. Tada opazi kako prema njemu na konju ide Indijanac lica iskrivljenog od mržnje. Kada su im se oči susrele, trgnuo tomahavk i potjerao konja prema njemu! Ali, Lagno pero mu konjem prepriječi put. Rekao mu je nešto nakon čega je odustao od namjere da mu naudi. Ipak je odlazeći bacio je još dva – tri pogleda ispod oka.  

            Kola je zaustavio ispred najvećeg šatora u središtu sela ispred kojega su prekriženih nogu sjedila trojica starih Indijanaca. Dostojanstvu kojim su zračili pridonosile su jednkao perjanice, koliko i duboko urezane bore na licima. Onaj središnji, s najvećom perjanicom i najživopisnije ukrašenom odjećom zacijelo je bio poglavica, što znači da je Lagano pero bio neka vrsta vojskovođe. Poglavici s desna sjedio je lik koji je u ruci držao kratki štap s duguljastom lubanjicom neke životinjice na vrhu, pa je John zaključio da taj mora biti vrač, a onaj s lijeve strane je poglavici poprilično nalikovao, pa je pretpostavio da mu je brat i zamjenik.

            Lagano pero siđe s konja, podigne ruku visoko pa  stane govoriti povišenim tonom pokazujući svuda okolo, a na trenutak je pokazao i prema njemu. Izgledao kao da učenik  koji nije posve siguran hoće li zadovoljiti učitelja. Kad je završio, nastala je tišina. Što se tiče one trojice, kao da se uzalud trudio.

            John je očekivao da će poglavica nešto reći, ako već neće i ustati, ali javio se vrač. Upitao je nešto vrlo kratko i to piskutavim, pomalo smiješnim glasom, a Laganu pero je požurio odgovoriti i, po svemu sudeći, dodatno obrazložiti.

            Nakon toga je opet nastupio muk.

            A onda je progovorio poglavica. Teško je bilo razaznati je li rekao tri ili četiri riječi, ali  pet zasigurno nije. Dubokim, muklim glasom. Učinak je bio zadivljujući: ratnici su časak dva stajala, a onda se kao po zapovijedi razišli.

            Lagano pero rukom da znak Johnu da što prije siđe s kola. Onako na konju, Indijanac je očekivao da  pođe ispred njega. I jest, ali stao je da bi odvezao Lorda, to si je pravo naprosto uzeo. Lagano pero je čekao da ga odveže kao da je to nešto samo po sebi razumljivo. Nekoliko dana kasnije John će naučiti da Indijanci čovjeka uvijek promatraju kao dio cjeline koju čini neki odnos, bio to odnos prema nekom drugom čovjeku, ženi, rodu, plemenu, pa i životinji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *