Blago u mulju


            Pošli samo Iz L’vova u četiri i pol ujutro i kada smo dva sata kasnije stigli na plažu Zagiročku more je još uvijek plazilo preko njenog pijeska. Jedanaest minuta prije sedam počelo se povlačiti uz obilnu pjenu i gromoglasan šum. Neka ide, već ćemo ga mi stići!

            Iskrcali smo hoverkraft, upalili motore i  svjetla na pramcu te uključili zračni propeler na krmi. Uskoro smo glisirali po mokrom pijesku bučeći kao omanji avion. Mjesec je osvjetljavao gornje rubove oblaka i zaostale mlake mora oko nas.

            Ovo što smo pošli učiniti mogli samo danas, petoga dana siječnja, kada nastupa najveća  oseka u godini, pa se Limansko more, koje neki ga nazivaju zaljevom, povlači stotinu dvadeset i jedan kilometar i prelazi granicu s Moldavijom. Zapravo, samo na ovaj dan u godini svoj su naum mogli ostvariti njih trojica – Mitro, Osif i Petro, a ja sam svoj mogao bilo kada, ali bilo je potrebno pronaći prijevoz. Zato sam ih, načuvši za njihov plan, zamolio da me povedu. Pristali su, ali pod uvjetom da se pismeno odreknem svog dijela nagrade od petnaest posto pronađenog blaga koje po zakonu pripada pronalazaču. Mislio sam da je to jedini uvjet, a onda su zatražili da akciju sufinanciram s pet tisuća eura. Nije bilo teško shvatiti da time pokrivam sve njihove troškove. Zbog toga sam, spreman da odustanem od svega, postavio svoj uvjet: na povratku stati ćemo na tri mjesta po mojem izboru na najmanje trideset minuta. Pogledali se međusobno i nakon toga smo si pružili ruke. 

            Vozio je Mitro. Svojim pogledom bio je daleko naprijed, iza mraka i obzora, ondje gdje leži blago, a njegovi krupni brkovi previjeni preko usne djelovali su kao odbojnik za svaku prepreku na putu onamo. Suvozačevu sjedalicu zauzeo je visoki, plavokosi i plavooki Osif. Čovjek bi od letimičnog pogleda na njega osjetio neki zazor, ali to bi nestalo istog trena kada bi progovorio svojim visokim glasom. Kada sam prvi put ugledao Petra, odmah sam pomislio da je  izdržljiv u trčanju jer mu je prsni koš širok, što znači da je blagoslovljen velikim plućima. Na taj robusni trup nastavljala se isto takva glava prijaznog izraza. Bio je razgovorljiv i kao da se trudio u svakom razgovoru pronaći neštu što bi sugovornika nasmijalo. 

– Zašto hodaš bos? – pitao me kada je sjeo pored mene na krmi, uz zaštitnu mrežu propelera.

      Propeler je tako bučio da je zamalo trebalo vikati.

– Navikao sam. U Hrvatskoj je tako vruće da mnogi hodaju bosi veći dio godine.

            Zatajio sam da sam se noćao u jednom trenutku upitao zebu li to mene prsti.

– Moraš paziti kada budeš stao u mulj, u njemu ima svakakvog otpada.

– Ponio sam čizme, obući ću ih kada stignemo.

            Osif okrene glavu i uključi se u razgovor: – Čovjek bi pomislio da će netko iz Ukrajine otići na Jadran, a ne da će netko s Jadrana doći k nama istraživati more.

– Na Jadranu je sve više manje istraženo, ovdje se događaju puno zanimljiviji procesi.

– Naši ribari se ne bi složili s tobom, ono što izvlače u mrežama i nije neki raskoš.

– Priča se da je u ribarnici u Ivano – Frankivsku pronađena strijelka koja nikako da ugine. To je mogo biti samo zato jer je svoj riblji mjehur tako prokrvila da ga je mogla koristiti kao pluća. A to je vrlo zanimljiv evolucijski korak,. I to korak unatrag!

            Na te riječi Mitro, sve onako s rukama na kormilu, na trenutak pogleda prema meni i upita me: – Kako ti se ono zove tema diplomskog rada?

– Nove prilagodbe organizama u Limanskom moru.

– I što misliš da ćeš naći pijesku na petnest metara dubine? – pitao je vrativši pogled ispred sebe.

– Danas je razina oseke sedamnaest i pol metara- ispravim ga, pa nastavim:- Već imam dovoljno podataka za sastavljanje rada, ali to su alge, rebraši i žarnjaci, a ja bih volio  naći nešto spektakularnije.

– Strijelku s plućima?

– Nadam se!                  

            Svanulo je dvadesetk minuta prije osam sati. Metnuo sam stik u utor na zatiljku da bih uključio snimanje svega što vidim. Prije snimanja sam zatvorio oči, uključio se na mrežu i pogledao gdje smo. Nalazili smo se, kao što sam pretpostavljao, na pola puta.

            Sunce se pomaljalo točno ispred nas. Dan je bio vedar, Mitro je ugasio svjetla i metnuo sunčane naočale.

            Pred nama su se poput krnjih zuba dizali ostaci nekog gradića, pa je skrenuo desno da ih zaobiđe. Obzor se u tom našem privremenom novom smjeru ocrtavao podebljan i nazubljen – Karpati. Nekada je uz njih tekao Dnjestar. Onih koji su to vidjeli uživo više nema među živima, a na prste se mogu preborojati oni su doživjeli njegovo isušivanje i nadiranje mora. 

            Priča o blagu koje smo tražili potječe iz tog doba nagle oledbe polova i brzog dizanja morske razine. Ljudi su napuštali gradove koji su se nalazili moru na putu, ali nisu svi prihvaćali preseljenje, neki su ostajali u svojim domovima do pred sam potop. Vladala je velika pometnja, a kriminalci su to iskoristili. Jedna od bandi pljačkala je po Moldaviji zlatarnice te otimala ljudima zlatninu i druga sitne stvari velike vrijednosti. Kad su se napaljčkali, utovarili su plijen u kombi i pošli, izgleda, put Kijeva. Zbog policije ipak nisu išli auto cestom, a u jednom od zavoja sudarili su se s tegljačem. Od siline udara kombi je, koliko god bio težak onako pun do vrha, izletio s ceste i prevrnuo se na stranu. Dvojica pljačkaša su poginula, a treći je izašao okrvavljene glave. Njega su odveli u bolnicu, a vozilo je, zato što nikome nije rekao što je u njemu, ostalo kraj ceste čekajući da se netko pobrine za njega. Ali, more je nadiralo na očigled i more ga je prekrilo. Vjerojatno je taj preživjeli pod stare dane proširio priču o blagu na dnu mora.

            Kako su Mitro, Osif i Petro doznali koordinate, nisam ih pitao jer mi najvjerojatnije ne bi rekli.

            Što se sunce više dizalo, oni su sve češće sklapali oči i gledali naš položaj. Ja sam vidio da smo prešli granicu s Moldavijom.

            Nešto prije devet sati Mitro je usporio, skrenuo lijevo pored jedne podrtine kojoj su iz mulja virili samo paramac i komandni most i nastavio polako naprijed. Nakon što je još usporio te vozio malo amo – malo tamo, u potpunosti je ugasio propeler. Proklizili smo još koji metar i stali.

– Ovdje, u krugu od najviše deset metara! – viknuo je.

– Nadajmo se da nije ispod pet metara pijeska – reče Osip.

– I da kopajući nećemo naići na kabinu, nego odmah na prtljažnik – doda Petro.

            Navukao sam čizme do koljena. Moja široka, orožnatjela stopala nisu su najbolje snašla u njima. Ali, trebalo je obuti se jer dobro je Petro rekao, tko zna čega sve ima u pijesku.

            Kada sam stupio u mulj, propao sam do preko gležnja. Visoko podižući koljena napravio sam pljackavi korak. Mulj se na površini sivio, ali odmah ispod nje se crnio koliko god ga je bilo. I vonjao po ustajalom moru.

            Ustobočio sam se i pogledao oko sebe. Svuda okolo mulj, niske duguljaste dine između kojih blješte mlake. Ne crni li se ono u daljini automobilska guma? Neki jutarnji vjetrić pušika; još je svježe, ali uskoro će ugrijati i sve će oko nas zatreperiti od isparavanja.

            Nismo se nalazili daleko od mjesta gdje je oseka stala. More se u daljini preopoznavalo po blago zadebljanoj crti obzora iznad koje se,  vrlo nisko nad njom, pružala druga takva crta.  Na njoj sam uočio neko zadebljanje koje kao da pokušava od postati četverokut, ali mu to ne uspijeva. Fatamorgana neke brodice.

            Gacajući, primijetim neku rupu u mulju. Zabio sam prste oko nje i stisnuo ih. Kako sam izvukao šaku, mulj se otkidao i otpadao otkrivajući školjku. Rumenka, blistava i glatka. Osjetivši promjenu okoliša, školjka se otvori i isplazi “jezik” da ispita što se to zbiva. A jadna! Vratio sam je u mulj i nastavio gacati pogleda uprtog u tlo.   

            Bit će da sam bio utisnuo tridesetak dubokih, uglavno u zakrivljenu crtu poredanih stopa kada iza sebe začujem pištanje. Okrenem se i ugledam kako Mitro, dok Osif i Petro stoje iza njega i gledaju ga, preko tla prelazi diskom na dogačkoj dršci koju drži s obje ruke.  Kada prelazi preko jednog naročitog mjesta detektor pišti, a lijevo i desno od njega ne daje glasa od sebe.

– Ovdje, ljudi, ovdje! Brzo, po lopate, po lopate! – vikne Mitro, a ona dvojica potrče koliko se to dalo.

            Nešto kasnije čuo sam gacavo-škriputavo zabijanje metala u tlo. Ubrzano su  kopali.

            Ja sam nastavio tumarati. Ništa zanimljivo nisam pronalazi i činilo se da ni neću pronaći, kadli primjetim lagano pomicanje mulja. Načinio sam dva oprezna i tiha koraka i tako se približio tom mjestu. Čučnuo sam i obje ruke čvrsto ispruženih prstiju zabio gotovo do laktova  oko njega.  Ustao sam podižući popriličan komad mulja. Kako je mulj otpadao, otkrivao je pljosnatu smeđu ribu. List. Zamalo mi je pobjegao iz ruku zamlataravši repom, ali zadržao sam ga.  Bio je sluzav, gledao me s oba oka, pravim i onim nakrivljenim. I hroptao!

            Gutao je zrak, što je upućivalo na to da u svom mjehuru iz njega izvlači kisik. Prilično neučinkovito, ali ipak.

            Žao mi je, stari, ali budi sretan što se žrtvuješ za znanost, pomislim i ubacima ga u platnenu vreću. 

– Evo ga, evo ga! – čuo sam kako Mitro viče i skače po nečemu što odzvanja muklo metalno.

            Stajali su u rupi do koljena, lijevo i desno od njih crnile su se hrpe iskopanog mulja.

– Petro, brzo po rezač metala! – vikne Mitro.

– Nemamo još dosta prostora da izežemo dovoljno veliku rupu – na to će Osif.

– Dok on donese mi ćemo proširiti rupu! 

            Našli su blago! Lijepo, možda i ja još nešto nađem.

– Petro ovo, Petro ono – čuo sam iza sebe – Nemojte da rupa bude uska kada se vratim!

            Nedugo nakon toga iza sebe sam čuo glasno pljackanje, pljesak i  nešto kao struganje, pa vrtloženje vode. Okrenuo sam se misleći da su to ona dva na brzinu iskopana dva humka mulja popustila pod svojom težinom i strovalila se natrag poništavajući sav njihov trud, ali ne, Mitro i Osif su i dalje predano kopali. 

            Vratio sam se traganju.

– Gdje si ti s tim rezačem?! – čuo sam kako Mitro viče.

– Tebe bi trebalo po smrt poslati! – dovikne Osif.

            Nikakav odgovor nisu dobili.

– Petro?! – čuo sam Mitra.

– Pa, gdje je?- pomirljivo će Osif.

            Tada sam se već i ja okrenuo da vidim što se to zbiva. Svuda pored hoverkrafta zjapile su Petrove stope, ali njega nije bilo nigdje, ni u hoverkraftu. Upitao sam se nije li ono kraj vozila rupa u mulju nalik na dvokraki rezač metala. Zar ga je Petro bacio i ostavio? A  kamo je otišao? Opazim nešto čudno: tri – četiri metra od hoverkrafta crnila se oveća površina mulja. Zar se Petro ukopao u pijesak, pa je donje, crne slojeve izbacio na površinu? 

            Mitro i Osif tragove nisu mogli vidjeti jer su se nalazili s druge strane vozila. Osif izađe iz rupe i pođe da vidi gdje je Petro.

            Da, rezač je ležao u mulju, Osif ga je izvadio, pa se u čudu stao osvrtati oko sebe.

            Onaj zacrnjeni mulj iza njega izdigne se u visnu od najmanje dva metra! Izgledalo je kao da su se otvorila vrata pakla; vodoravna vrata, obrubljena svom silom klinastih zuba! U nastavku se pružalo tijelo s perajama kojemu se rep gubio u pijesku. Golema grdobina, očigledno dvodisalica, skočila je na Osifa da ga proguta. Kao što je progutala Petra!

            Ali, Osif je zagacao u bijeg preveći nogama rov u mulju! Spotaknuo se i pao! Paklena usta sklope se oko njegove lijeve noge. Čuo se vrisak njegova visoka glasa! Grodbina se zakopavala  natrag u pijesak noseći u ustima njegovu potkoljenicu. Prije nego je posve isčeznula, bacila je plijen u zrak i progutala ga.

            Potrečao sam prema Osifu koji je kruljio krvereći. Dotrčao je i Mitro kojemu ništa nije bilo jasno, a sve što sam mu ja mogao objasniti bilo je da moramo Osifa odvući barem pet – šest metara naprijed i da mu nogu moramo stegnuti remenom da ne iskrvari.

            Nakon toga spojio sam se na mrežu i pozvao Hitnu pomoć.

            Osifa su helikopterom prevezli u bolnicu. U dobrom je stanju, koliko to može biti i  dragovoljno se prijavio za terapiju izrastanja uda razvijenu na primjeru daždevnjaka. Metoda je još u eksperimentalnoj fazi, ali što može izgubiti?

            Mitro ima problem. S hitnom je stigla i policija. Vlasti mu, prema policijskom zapisu, proznaju da je našao kombi, ali ne i zlato i dragulje, koji su se doista nalazili u njemu. I to u količinama koje se mjere stotinama kilograma. Mitro je angažirao odvjetnika.

            Moj snimak izazvao je buru u znanstvenom svijetu. Naravno da sam diplomirao.  Grdobina ljudožderka dobila je latinski naziv Megalophius, a drugi dio je moje prezime s dva “i” na kraju.  Svi govore o njoj, ali još nije uhvaćen živi primjerak. Skupljam novac za organizaciju lova na nju.

            Mislim da zapravo ja taj koji je tog petog siječnja otkrio blago u mulju.            

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *